Piše: Budo Simonović
Nažalost, malo je, premalo bilo onih koji su čuli i razumjeli „opomene” proslavljenog pisca, predsmrtne poduke i poruke Branka Ćopića, posebno među onima koji su to morali čuti, koji su iz toga mogli izvući veliki nauk i razabrati šta im je činiti da se Ćopićeve crne slutnje ne ostvare.
Na to su, nažalost, ostali gluvi oni koji su mogli i morali makar pokušati da spriječe zlo koje se iza brda valjalo, stoglavu aždaju koja je zinula da proždere i sa evropske mape zbriše moćnu i veliku državu Jugoslaviju, razdrobi je na šest državica i ostavi toliko narodića da se dave i kolju u tjeskobi svojih kotara i čemeru atavističkih mržnja koje su, zakonito, isplivale iz mulja i taloga istorije.
Sve je pokriveno, zataškano i gurnuto u mrak zaborava tvrdnjama da se Ćopić ubio „u nervnom rastrojstvu” pa su pod taj „kišobran” pakovane i njegove buntovne misli i poruke.
A „nervno rastrojstvo” Branka Ćopić počelo je već pedesetih godina prošlog vijeka, tek nekoliko godina po završetku Drugog svjetskog rata i jugoslovenske revolucije. On je već tada pao u nemilost vlasti i njegovo stradanje je počelo nakon satire „Jeretička priča”, koju je 1950. godine objavio u „Književnim novinama” a čašu je prelila humoreska „Ko s đavolom priče piše” objavljena u „Ježu” uz karikaturu Zuka Džumhura.
Bio je to pravi zemljotres u mladom jugoslovenskom državnom vrhu na čelu sa Titom. A čim bi se Tito zbog nečeg namrgodio, kako se namrgodio zbog žaoka i jetkih Ćopićevih satira, ostali oko njega bi se razgoropadili, prije svih Milovan Đilas, tada svemoćni šef Agitpropa i budni čuvar revolucionarnog čistunstva od ideološkog trunja i zastranjivanja. On je, a dakako i svi ostali, bio spreman da na Titov mig i glave skida onima koji „stavljaju klipove u točkove zahuktalog voza Revolucije”.
Sam Tito je tada iskoristio priliku i na kongresu Antifašističkog fronta žena žigosao kritičare novog poretka i revolucionarnih procesa, a Branka Ćopića označio čak i kao izdajnika Revolucije i socijalističkih ideja.
U kongresnoj sali je bila i sve to stojički, pribrano i dostojanstveno saslušala Ćopićeva majka Soja, sva u crnini za sinom i kćerkom, mlađim od Branka, koji su pali u borbi protiv fašizma i za novo socijalističko društvo. Kad je Tito završio govor, ona mu je prišla i, ne trepnuvši, u lice mu sasula:
– Za mog Branka sve možeš da kažeš, ali da je izdajnik, to nikada više da ne kažeš!
Kad je Tito umro 1980. Branko Ćopić je, po kazivanju Tome Kuruzovića, ipak pokazao razboritost, odnosno potvrdio da nije ni izdajnik ni čovjek koji umije da mrzi i da se sveti, da njegovi kritički stavovi nikad nijesu bili iz pakosti i želje da nešto sitno-politikantski ušićari. Otišao je da mu se pokloni i u knjizi žalosti napisao poruku:
„Došao si iz bajke u veličanstvenu borbu za slobodu i u bajku se vratio”.
Sjutra: PODIGNUT NA
TEMELjU BOGOMOLjE